Obiteljske konstelacije – terapija iznad riječi

preuzeto iz časopisa udruge Gestalt Therapy Australia

Autori: Ingeborg Stiefel, Poppy Harris, Andreas W. F.Zollmann

Obiteljske konstelacije, psihoterapijski pristup vezan uz ime Berta Hellingera, postao je popularan, pa ipak kontroverzan oblik sistemske terapije u zajednici terapeuta njemačkog govornog područja. “Obiteljske konstelacije” (Familienstellen, Family Constellations, Obiteljske postave, Obiteljski poretci, Obiteljski order) se izvode tako da klijent, fizički/emotivno postavlja i razmješta predstavnike (birane među  članovima iz terapijske grupe), za stvarne članove svoje obitelji u međusobne (prostorne – op.pr.) odnose. Obiteljske konstelacije kroz jednu seansu adresiraju pitanja obitelji (problematične situacije i odnose – op.pr.). Terapijski proces je visoko doživljajan, i korisiti višestruke osjetilne kanale. Hellinger smješta svoj model u fenomenološke okvire, s praksom koja je ukorijenjena u nekoliko terapijskih škola. Njegov model unosi komplementarne terapijske tehnike u naš “glasovno-jezični” svijet obiteljske terapije.

 

Nadahnuće

Kongres Europskog udruženja za obiteljsku terapiju, Atena 1994.: Canavero, A., Heireman, M., i dr. Weber, G.; tema: intergeneracijski procesi.

Ingeborg kaže Andreasu o letku: ‘Zvuči interesantno, no nikad ne znaš što ćeš dobiti, ako samo pročitaš sažetak!’ Ingeborg odlučuje prisustvovati radionici. Weber izvodi prezentaciju u maloj punoj dvorani; uvodi Hellingerov pristup opisujući vlastitu Obiteljsku konstelaciju. Slušajući ga Ingeborgino tijelo reagira trncima, suzama i jednostavnom radošću. Uzbuđena, kasnije dijeli svoj doživljaj s Andreasom …

Njemačka 1998.; Andreas i Ingeborg susreću psihoterapeuta Irmgarda Neumayera.

Irmgard: ‘Bok, jeste li čuli za Hellingera?’

Ingeborg: ‘Mislite na intergeneracijskog stručnjaka?’

Irmgard: ‘Da, hoćete da vam pokažem video zapis njegova rada? Nedavno sam prisustvovao njegovoj radionici.’

Samo za nas, Irmgard pušta video prikaz radionice. Duboko smo dirnuti samo gledanjem terapijskog procesa na zapisu.

Ingeborg (govori Poppy-u): ‘Neki sam dan kazao mom suradniku terapeutu, “Hajed postavimo neke hipoteze o ovoj obitelji”. Trebali smo se uskoro naći s novom obitelji i imali smo vrlo malo informacija o njima. Znali smo za majku, oca i sina tinejdžera s teÅ¡koćama u Å¡koli. Moj suradnik je kazao, “Mislim da ovu obitelj čine samo otac, mati i jedan sin”. Odgovorio sam “slažem se, no čini mi se da je tu možda joÅ¡ druga starija kćer, koja viÅ¡e ne živi s njima”… Majka, otac i tinejdžer su sjedili u čekaonici. No kasnije, za vrijeme seanse, majka je spomenula svoju stariju kćer, koja viÅ¡e nije živjela u kući s njima… Poppy, kako smo to znali? Kako sam znao da je tu joÅ¡ i starija kćer, koja je otiÅ¡la od njih? Postoji li neki drugi oblik komunikacije? … ’

Poppy: ‘Izgleda da postoji drugi izvor znanja, znanja koje ne traži sekundarno procesiranje ili razgovor riječima. Čini se da oživi u obiteljima, tijekom supervizije, i isto tako u interakciji između obitelji i terapeuta.’

Ingeborg: ‘Sličan proces se izgleda događa i na Hellingerovim terapeutskim grupama. Znaju li ljudi u Australiji za Hellingera?’

Poppy: ‘Nisam još naišao niti na jednu referencu o njemu.’

Ingeborg: ‘Zašto ne napišemo članak i upoznamo ovdašnje ljude s njegovim modelom?’

 

Hellinger i priroda Obiteljskih konstelacija

Bert Hellinger, rođen 1925, njemački psihoterapeut i bivši katolički svećenik, studirao je filozofiju, teologiju i pedagogiju. Prošao je obuku za razne modele terapije, uključujući grupnu psihoterapiju, psihoanalizu, primalnu terapiju, transakcijsku analizu i NLP. Obiteljske konstelacije odražavaju iskustva s njegove bogate obuke. Hellingerova religijska obuka se reflektira načinom njegova odnosa prema pitanjima života i smrti. On kaže kako njegov oblik terapije radi s procesima koji su iznad spektra tradicionalne psihoterapije (Hellinger, 2000: 16). Suprotno većini današnjih modela obiteljske terapije, Obiteljske konstelacije se oslanjaju na trenutačno neposredno procesiranje negovornog iskustva.

Obiteljske konstelacije se izvode (i nude) u okvirima grupnog terapijskog rada. Obično su to radionice s 15–30 osoba i seansama kroz nekoliko dana. ÄŒlanovi grupe se dobrovoljno javljaju za “postavljanje” svojih obiteljskih konstelacija, koje se mogu odnositi na njihove sadaÅ¡nje obitelji, ili na obitelji porijekla. Terapeut pita klijenta za vrlo mali broj činjeničnih podataka, npr. tko pripada  (ili je pripadao) obiteljskom sistemu, pita za značajne dogaÄ‘aje, je li itko rano umro, jesu li roditelji imali ranije partnere i djecu iz ranijih veza. Klijent izabire meÄ‘u članovima grupe pojedince, da kao predstavnici preuzmu mjesto stvarnih članova njegove obitelji (uključujući i samog klijenta). Pri izboru obično se vodi računa o istovrsnosti spola predstavnika i stvarnog predstavljenog člana obitelji. Klijent vodi i postavlja predstavnika na “njegovo” mjesto u radnom prostoru u (obično sudionici grupe sjede uz zidove dvorane, tako da je slobodan prostor za rad u sredini – op.pr.) i usmjerava ga u odreÄ‘enom smjeru. Prostorni razmjeÅ¡taj odražava klijentov doživljaj mjesta i odnosa članova njegove obitelji. Kad su svi predstavnici – dakle cijela obitelj postavljena, predstavnici daju povratnu informaciju. Oni opisuju svoj doživljaj “ovdje i sad”, u odnosu na druge predstavnike članova obitelji, osjećaju li se dobro, ili loÅ¡e, neugodno, toplo ili hladno, tužno, fizički bolno,…. Nova osoba se može zamoliti da stane kao predstavnik za dodatnog člana obitelji, ako su povratne informacije otkrile kako nedostaje joÅ¡ netko važan. Ponovo predstavnici daju povratne informacije o promjenama koje doživljavaju. Terapeut korak po korak repozicionira predstavnike, uz pomoć njihovih povratnih informacija, sve dok ne naÄ‘e dobro rjeÅ¡enje. Proces je aktivan, trenutačan i kratak. Može uključivati promjene u grupiranju, poretku predstavnika, smjeru kamo su okrenuti, stavu, ili meÄ‘usobnoj udaljenosti. Početna napetost nestaje s nalaženjem dobrog (“pravog”) mjesta za svakog pojedinačnog člana obitelji. Konačno, terapeut može upitati klijenta da stane na mjesto “njegova” predstavnika. Mogu uslijediti afirmativne izjave, ili kratki terapijski rituali raznih oblika, od zagrljaja, do opetovanih kratkih rečenica – izjava kojima se potvrÄ‘uje novi položaj člana obitelji. U ovoj fazi terapije se mogu javljati snažne emocije meÄ‘u predstavnicima u konstelaciji, posebno u klijenta. Terapeut kod toga ohrabruje klijenta da si dozvoli osjetiti i doživjeti svoje novo mjesto. PromiÅ¡ljanja iza rada nisu podržana. Katkad senase zavrÅ¡avaju s jednom od Hellingerovih priča. One su često otovorenog zavrÅ¡etka i nisu dalje pojaÅ¡njavane.

Ovaj pristup se primjenjivao za brojne različite simptome, uključujući i bolesti (primjerice MS, rak), psihičke neuravnoteženosti (npr. depresija, psihoza), tjelesne hendikepe, neplodnost, posljedice nasilja, ponavljanje ratnih zločina, usvajanje/skrbništvo djece, te problema u partnerskim odnosima (Weber, 1994; Hellinger, 1998; Neuhauser, 1999; Ruppert, 2000). Radionice mogu biti usredotočene na pojedine teme, kao psihosomatske bolesti, ili se mogu nuditi unutar konteksta djelatne terapije, u kojem slučaju i klijent i terapeut prisustvuju radionici. Tehnika Obiteljskih konstelacija se također može koristiti i kao individualna terapija. U toj situaciji, zamjenski simboli (recimo listovi obilježenog papira) simboliziraju članove obitelji. Zawidowski (1999) opisuje preventivnu upotrebu Obiteljskih konstelacija, nudeći obiteljske konstelacije osobama kad ulaze u novo razdoblje svog života, kao što je roditeljstvo. Konačno, terapijski principi iz ovog modela su korišteni unutar konteksta poslovnog savjetovanja organizacija (poslovnih sistema – op.pr.). Hellingerova terapija se u osnovi izvodi kao jedna terapeutska seansa, koja se može ponoviti nakon određenog perioda.

Teorijski koncepti

Hellingerov pristup se temelji na nekoliko teorijskih koncepata. Oni su detaljnije navedeni u knjizi Guntharda Webera Druga prilika [Zweierlei Glück] (Weber, 1994), u engleskom prijevodu knjige čiji su autori Hellinger, Beaumont i Weber (Hellinger, 1998), te u knjizi Zawidowsk-og Pozornica obitelji [Family Staging] (Zawidowski, 1999). Navedeni koncepti pojašnjavaju procese koji vode ili skladnom funkcioniranju obitelji, ili narušavanju stanja ravnoteže (sklada – op.pr.) u obitelji s rezultirajućim nastankom i razvojem disfunkcionalnih simptoma.

1. Obiteljsko ‘Pleme’: Pravo pripadanja sistemu ljubavi

Prema Hellingerovom modelu, članovi obitelji su međusobno povezani dubokom vezom ljubavi. Svaka osoba rođena ili uvedena u sistem činom vjenčanja (može biti i neformalno izveden – op.pr.) ima pravo pripadati sistemu. Cjelovitost sistema je važna i nitko nebi trebao biti isključen. Obiteljski sistem je po Hellingerovom modelu višegeneracijski, uključuje djecu, njihove roditelje i praroditelje, braću i sestre roditelja, pra-roditelje, te katkad pra-pra roditelje i sve koji su učinili mjesta za nekog od drugog člana obitelji. Prethodna žena, umrlo ili mrtvorođeno dijete, mogu pripadati sistemu. Svaki član obitelji mora imati svoje posebno mjesto. Umrle osobe pripadaju sistemu toliko dugo dok ga se sadašnji (živi – op.pr.) član obitelji značajno prisjeća. Budući članovi obitelji imaju pravo biti dio sistema, svako isključivanje narušava obitelj. Oni remete stanje obiteljske ravnoteže i neki član iz iduće generacije može pokušati popraviti neravnotežu (o tome vidi detaljnije u nastavku).

Pages: 1 2 3