Fenomenološki pristup

Dva su kretanja koja vode uvidu. Jedan poseže prema van i hvata se za ono što je još nepoznato, u pokušaju da osvijetli i objasni tu misteriju. To je put znanosti, za koju znamo koliko je promijenila, obogatila i pridonijela sigurnosti naših života.

Drugi je put zastati u našem pokušaju da se uhvatimo u koštac s razumijevanjem, i umjesto toga dozvolimo našoj pažnji da postane široka i prostrana, dok ne vidimo cjelinu umjesto njezinih dijelova. Naš pogled je spreman odjednom uhvatiti cjelinu onoga što nam se prikazuje. Ako se priklonimo toj unutarnjoj kretnji, primjerice kad gledamo krajolik, kad se suočavamo s problemom ili zadatkom pred nama, tad možemo zamijetiti kako je istovremeno, taj naš vizualni pogled i pun i prazan. To je radi toga što takvo obilje možemo podnijeti samo ako izbjegavamo gledati u njegove pojedinačne dijelove. Tako radeći, povlačimo se u unutarnji prazni prostor, gdje jednostavno odmaramo i čekamo, od kud se možemo susresti s raznolikosti i cjelovitosti pred nama.

Ovo unutarnje povlačenje je ono što nazivam fenomenološkim. Ono vodi drugačijim uvidima u odnosu na one koje možemo dobiti agresivnim ispitivanjem. Pa ipak, obje ove kretnje dopunjuju jedna drugu. Konačno, u znanstvenim istraživanjima, svako toliko trebamo zastati i usmjeriti pažnju na širu perspektivu, a čak i uvide stečene fenomenološim traganjem treba od vremena do vremena provjeriti iz znanstvene točke gledišta.

U fenomenološkom ispitivanju osoba se otvara sagledavanju brojnih različitih pojava bez prosuđivanja ili usredotočenja na bilo koju od njih. Ova vrsta istraživanja zahtijeva unutarnje stanje očišćeno od predumišljenih koncepata, namjera, prosudbi, posebno glede unutarnjih kretnji, kao što su osjeti, osjećanja ili ideje. Pažnja osobe je istovremeno usmjerena, i bez usmjerenja, usredotočena, i širom otvorena.

Fenomenološki pogled traži spremnost na akciju, i susprezanje od nje. U kretanju ovih suprotnosti naša se precepcija izoštrava i jača. Ako je osoba sposobna podnijeti napetost koja proizlazi iz ovih dviju krajnosti, uskoro se pojavljuje kontekst, unutar kojeg se, izgleda, brojne impresije organiziraju oko središnje teme, moguće dublje istine, te iskrsava slijedeći korak.

Obiteljske konstelacije

Potencijali fenomenološkog pristupa i onoga što on traži od nas, posebno su vidljivi u obiteljskim konstelacijama. S jedne strane fenomen obiteljskih konstelacija, po sebi je rezultat fenomenološkog ispitivanja, a s druge strane, fenomenološki process može uspjeti samo u stavu poniznosti i povjerenja u sam fenomen i njegove uvide, te u samo iskustvo koje nam dozvoljava proživjeti.

Klijent

Što se zapravo događa u psihoterapiji, kada klijent postavi konstelaciju svoje obitelji?

U početku on izabere predstavnike za svakog člana njegove obitelji, između članova grupe u kojoj se radi. Drugim riječima, predstavnike za njegovu/njezinu majku, oca, njegovu/njezinu braću i sestre i za samog/mu sebe. Svejedno je koga izabere za različite članove obitelji, sve dok su član obitelji i njegov predstavnik istog spola. Čak može biti i bolje ako se uopće ne obazire na vanjske sličnosti, te izabere predstavnike bez ikakve posebne namjere. Ovo je prvi korak prema unutarnjem povlačenju i sabranosti, te otpuštanju starih predodžbi i ideja o vlastitoj obitelji. Osoba koja za svoju konstelaciju izabire predstavnike prema odgovarajućoj starosti, ili vanjskom izgledu, nije uistinu otvorena za ono što može biti suština, a oku nevidljiva. Uzimajući u obzir vanjske faktore, osoba ograničava snagu onoga što konstelacija može otkriti, pa konstelacija već unaprijed može biti osuđena na neuspjeh. To je razlog što je bolje, ako terapeut izabere predstavnike za članove obitelji, a ne sam klijent.

Jednom kad su izabrani, klijent razmješta predstavnike u radnom prostoru, stvarajući među njima prostorni odnos. Tijekom ovog koraka, od pomoći je, ako ih vodi na njihovo mjesto, krećući se iza njih, s rukama položenim na njihova ramena, tako da je s njima energetski povezan. Klijent ostaje centriran, osjećajući i pažljivo slušajući svoje unutarnje kretanje, slijedeći njihovo vodstvo i tanane porive, sve dok ne stigne s predstavnikom na mjesto za koje instinktivno osjeća da je za predstavnika (i stvarnog člana obitelji – op.pr.) “pravo”. Tijekom procesa postavljanja predstavnika, klijent ostaje u kontaktu ne samo sa sobom i predstavnicimna, već i s obuhvatnijim, većim poljem. Ono ga okružuje i može ga voditi, ako je otvoren primanju njegovih signala. Ovo tanano vodstvo mu pomaže u nalaženju prikladnog mjesta za predstavnika. Isti se proces ponavlja za svakog predstavnika. Kroz to vrijeme klijent, se izolira od svog okruženja, i vraća se iz tog potpuno usredotočenog stanja, tek kad je našao i postavio na njihova mjesta sve predstavnike. Katkad je od pomoći, ako se, nakon što ih je inicijalno postavi, prošeće i obiđe sve predstavnike, te korigira pozicije onih poredstavnika koje mu se čine netočne. Nakon toga se vraća na svoje mjesto i promatra daljnji tok rada.

Ovdije se odmah vidi ako klijent nije uzemljen (“grounded”) u stavu poniznosti i unutarnje pribranosti. U takvom slučaju, klijent će pokušati sugerirati predstavniku izvjestan položaj tijela, slično oblikovanju skulpture, ili se može prilično brzo kretati tijekom postavljanja predstavnika, kao da slijedi neku prethodno smišljenu unutarnju sliku, ili može zaboraviti postaviti nekog od predstavnika, ili izjaviti da pojedini predstavnik stoji na pravom mjestu, mada ga uopće nije pomaknuo. Većina konstelacija koje nisu postavljene na ozbiljan, uzemljeni način, dosežu neriješivo stanje ili završavaju u zbrci.

Terapeut

Da bi konstelacija uspjela, terapeut mora napustiti svaku namjeru i vlastite teorije. U unutarnjem povlačenju u prazni prostor u sebi, i potpunom izlaganju sebe konstelaciji kakva jest, odmah će prepoznati ako klijent pokušava utjecati na konstelaciju, ili ako pokušava izbjeći stvarnost koja se počinje pokazivati, postavljanjem po unaprijed smišljenim slikama. U tom slučaju terapeut će pokušati pomoći klijentu da se prizemlji i otvori doživljaju koji će se pojaviti i predstaviti u radu. Ako u tome ne uspije, terapeut prekida konstelaciju.

Predstavnici

Isti stav unutarnjeg povlačenja od svake namjere, strahova, i teorijskih ideja se zahtijeva i od predstavnika. Za vrijeme postavljanja konstelacije, predstavnike se zatraži da posebno obrate pažnju na tanane znakove u promjenama njihova fizičkog ili emocionalnog stanja, primjerice, ako im se mijenja njihov ritam rada srca, ili ako se osjećaju privučeni gledati u pod, ili se nenadano osjećaju laganije ili teže, ljutito, ili tužno. Dodatno, od pomoći je izvijestiti (terapeuta koji vodi konstelaciju – op-pr.) o svakoj predodžbi koja se javi u predstavniku, ili zvukovima ili riječima koje se same ponude, čak i ako to na izgled djeluje besmisleno.

Priomjerice, jedan Amerikanac, koji je bio u procesu učenja njemačkog jezika, za vrijeme konstelacije u kojoj je predstavljao oca od klijenta, u glavi je neprekidno slušao rečenicu “Sagen Sie Albert” (kaži Alberte). Nakon konstelacije, upitao je klijenta ako mu išta znači ime “Albert”. “Naravno,” odgovorio je klijent, “to je ime moga oca i djede, a i moje srednje ime je također Albert.”

Drugi sudionik koji je predstavljao sina čovjeka koji je poginuo u nesreći helikoptera, u glavi je neprekidno slušao zvuk rotora helikoptera. I sam sin je doživio helikoptersku nesreću, kad je upravljao helikopterom u kojem je njegov otac bio putnik. No obojica su (tada) preživjela tu nezgodu.

Očigledno, potrebna je aktivna osjetljivost svijesnosti i intuicija, kao i voljnost za otpustiti svaki krajnji motiv, kako bi se ovaj process mogao dogoditi. Terapeut mora biti vrlo pažljiv, da predstavnici ne bi pogrešno zamijenili svoje fantazije za stvarne percepcije. Što manje prethodnih informacija imaju i terapeut i predstavnik, to je lakše izbjeći ovu sklonost.

Fenomenološke informacije

Fenomenološkoj se percepciji može znatno pomoći time, što će se klijenta pitati samo za najvažnije informacije, i to treba učiniti neposredno prije same konstelacije, a ne ranije.

Osnovna pitanja su:

1. Tko pripada obitelji?

2. Je li bilo pobačaja i mrtvorođenih u obitelji, ili nekoga tko je umro u ranoj dobi? Je li bilo kakve posebne (teške – op.pr) sudbine u obitelji, primjerice nekoga sa fizičkim hendikepom?

3. Je li netko od roditelja, ili praroditelja bio zaručen, ili vjenčan prije sadašnjeg braka, ili je imao značajnu intimnu vezu?

Svako daljnje propitivanje je zapreka otvorenosti, prema javljanju fenomenoloških informacija. Ovo vrijedi i za terapeuta i za predstavnika. To je ujedno i razlog što terapeut one vodi prethodni razgovor s klijentom ili ekstenzivno propitivanje. Pored toga, tijekom rada s konstelacijom, najbolje je za klijenta da šuti, te da se predstavnici suspregnu od bilo kakvih pitanja za klijenta.

Fokusirana pažnja

Neki predstavnici su skloni interpretirati svoje osjećaje prema fizičkoj slici konstelacije, umjesto da obrate pažnju na njihova neposredna unutarnja osjećanja. Jedan predstavnik u ulozi oca, kazao je kako se osjećao da mu se djeca suprostavljaju, jednostavno stoga što su djeca bila postavljena direktno pred njega. Kad je pažljivo osmotrio kako se on sam osjećao, spoznao je da se u stvari osjećao vrlo dobro. Dozvolio si je da na njega utječe vanjska slika tog rada, umjesto da je poklonio povjerenje svojoj unutarnjoj percepciji.

Katkad, predstavnik zadrži za sebe informaciju za koju smatra da je šokantna ili uvredljiva. Primjerice, ako predstavnik u ulozi oca osjeća privlačnost prema svojoj kćeri, ili ako je predstavnica za majku sklonija i daje prednost, da jedno od njezine djece slijedi drugog člana obitelji u smrt.

Terapeut mora svakog trenutka biti svijestan svih tananih tjelesnih signala, jedva vidljivog osmijeha, malog pokreta ispravljanja, ili kad nekoliko osoba spontano kreću jedni prema drugima. Ako terapeut iskomunicira odmah što vidi, tada predstavnici imaju priliku provjeriti vlastite opažaje.

Neki predstavnici pokušavaju dati ugodna objašnjenja, u pokušaju da pomognu i utješe klijenta. Takvi predstavnici u pravilu nisu u dodiru s kretanjem konstelacije,i bolje ih je odmah zamijeniti.

Signali

Terapeut mora biti bez straha i vlastitih ciljeva, ostati pažljiv i svijestan cjelokupne konstelacije kroz svo vrijeme njezina trajanja. Samo tada, u stanju je izbjeći zbrku koja može nastati zbog na pamet smišljenih izreka/rečenica za predstavnike, odnosno biti u stanju da duboko i u potpunosti doživi konstelaciju.

Obično postoji jasan signal kad je konstelacija na pravom putu, ili nije. Ako u grupi promatrača nastane nemir, a pažnja gledatelja splasne, tada konstelacija obično više nema prilike za uspjeh. U tom je slučaju najbolje da terapeut konstelaciju odmah prekine. Tim potezom omogućava svim sudionicima da se centriraju, i kasnije ponove rad ispočetka. Katkada promatrači među gledateljima mogu dati neka korisna zapažanja, no to moraju biti “čisti” (nezainteresirani) promatrači. Interpretiranje i pogađanje može zbrku učiniti samo većom. Ako se to dogodi, terapeut treba prekinuti takve komentare i navesti grupu natrag na ozbiljnu, usredotočenu svijesnost.

Ovdije sam toliko detaljno govorio o proceduri postavljanja konstelacija i mogućim zaprekama, u naporu da upozorim i odbijem lakoumne, neozbiljno ili nepažljivo rađene konstelacije. Proces postavljanja konstelacije nečije obitelji se nesmije uzeti olako. U suprotnom, fenomenološki pristup obiteljskim konstelacijama će se diskreditirati u cijelosti. Obiteljska se konstelacija također ne može raditi samo zbog znatiželje, je će u tom slučaju biti žrtvovane ozbiljnost i njezina prirođena snaga.

Početak

A sad natrag na same konstelacije. Prva odluka koju terapeut treba donijeti je treba li postaviti konstelaciju sadašnje obitelji, ili obitelji porijekla klijenta. Naše iskustvo pokazuje kako je najbolje početi sa sadašnjom obitelji. Nakon toga, kasnije tijekom rada se mogu dodati članovi obitelji porijekla, koji još uvijek imaju snažan utjecaj na sadašnju obitelj. Na taj način mogu se uočiti i osjetiti tiranski i iscjeljujući utjecaji kroz nekoliko generacija. Jedini slučaj kad treba početi rad s obitelji porijekla, je kad se radi o vrlo teškoj sudbini klijenta.

Slijedeća odluka se tiče pitanja koga treba uključiti u početnu konstelaciju. Obično je dobro početi s najužom jezgrom obitelji: otac, majka i djeca. Ako se dogodilo mrtvorođeno dijete, ili rana smrt djeteta, najbolje je počekati i dodati ih kasnije. Time je moguće osmotriti efekte koje to dijete ima na preostali dio obitelji. Može se uzeti za pravilo, da se počinje sa svega nekoliko članova obitelji, te pušta konstelaciji da se razvije korak po korak, dodajući druge članove, kad se za to ukaže potreba.

Procedura

Jednom kad je konstelacija postavljena, i predstavnici i sam klijent trebaju nešto vremena da ju osjete u sebi, da osjete njezine efekte i suoče se s novim „slikama“ koje ona iznese. Predstavnici često imaju trenutne spontane reakcije. Moguće se počnu tresti, plakati, ili prignu glavu. Mogu nenadano početi teško disati, ili gledati u nekoga s povećanim interesom, ili se osjetiti kao da su u ljubavi.

Poneki terapeuti su skloni prebrzo pitati predstavnike kako se osjećaju, što sprečava odvijanje ovog procesa. Terapeut koji prebrzo pita predstavnike, često se naslanja na njihov odgovor prije nego se u cijelosti oblikovao njegov vlastiti opažaj. To može uzrokovati zbrku kod drugih predstavnika.

Najprije terapeut treba dozvoliti da „slika“ (predodžba – op.pr) konstelacije djeluje na njega samog. Često je jasno uočljivo, tko je pod pritiskom, a tko je u opasnosti. Ako je netko (predstavnik – op.pr.) postavljen na sam vanjski rub konstelacije, okrenut od drugih, ili jednostavno gleda prema van, to je jasan signal, kako ta osoba predstavlja nekog tko želi ili otići, ili umrijeti. Bez traženja daljnjih informacija, terapeut može jednostavno uzeti tog predstavnika i pomaknuti ga nekoliko koraka, u smjeru u kojem je gledao, i obratiti pažnju na učinak koji je ovaj potez imao na samog predstavnika i sve druge sudionike konstelacije.

Katkada svi predstavnici gledaju u istom smjeru. To jasno upućuje da gledaju u nekog, tko stoji pred njima, nekoga tko je možda zaboravljen, ili isključen. Primjerice na dijete koje je umrlo u vrlo ranoj dobi, prijašnju zaručnicu/ka, ili moguće majčinog ranijeg ljubavnika, koji je možda poginuo u ratu. Tada terapeut pita klijenta, ako zna tko može biti ta osoba. Zatim dodaje predstavnika za tu osobu, prije no što bilo koji postavljeni predstavnik da bilo koju drugu izjavu.

Drugi je primjer, majka je okružena sa svih strana djecom, tako da izgleda kao da ju djeca pokušavaju spriječiti da ih napusti. Terapeut tada odmah pita klijenta što se to dogodilo u obitelji porijekla majke, a što bi moglo objasniti njezinu privučenost odlaskom. Nakon toga terapeut pokušava naći olakšanje i rješenje prije svega za majku, nakon čega nastavlja raditi s drugim predstavnicima.

Napredujući, na ovaj način, terapeut razvija slijedeće korake nastavno na početnu konstelaciju, prikupljajući dodatne informacije od klijenta za naredni korak, bez da čini išta više, ili propituje išta drugo, osim onoga što je za taj korak potrebno. Konstelacija ostaje koncentrirana na suštinsko, te održava svoju unutarnju napetost i intenzitet. Svaki nepotreban korak, svako nepotrebno pitanje, svaka dodatna osoba koja nije potrebna za rješenje, samo umanjuje usredotočenost konstelacije, i skreće rad s važnih osoba i događaja.

Sažete konstelacije

Katkad je dovoljno postaviti samo dva predstavnika: primjerice za majku i njezinog sina zaraženog Aids-om. U tom slučaju terapeut može odustati od davanja bilo kojih uputa. On ostavlja predstavnike njihovim vlastitim osjećajima i kretanjima koja se pojavljuju prirodno, iz njihove međusobne dinamike, bez riječi. Drama koja se tu odvija bez riječi, ne samo da otkriva osjećaje njezinih učesnika, već i korake koji mogu biti mogući i prikladni za oba sudionika.

Prostor

Ovdije je najvidljiviji začudan efekt fenomenološkog pristupa. Energija i dinamike koje su rezultat stava budne rezerviranosti terapeuta i učesnika, stvara prostor u kojem mogu na vidjelo izaći odnosi i zapletaji, i kretanja prema rješenju. U tom procesu, čini se kao da su predstavnici pod utjecajem snažne vanjske sile, koja se pojavljuje i na neki način ih usmjerava. Naši danas priznati psihološki i filozofski pristupi nisu dovoljni za objašnjenje fenomena koji se tu događaju.

Polje

Prvi fenomen kojeg zamjećujemo je da očigledno postoji dimenzija svijesnosti koju svi dijelimo. Svi sudjelujemo u zajedničkom polju. Predstavnici se često osjećaju i ponašaju poput stvarnih osoba koje predstavljaju, iako niti terapeut, niti sami predstavnici nisu primili nikakve prethodne informacije, osim početnih činjenica. Klijent je često zapanjen i zbunjen kad predstavnici izjave neki komentar na način kako to rade stvarne, po njima predstavljene osobe, ili iskažu ista osjećanja ili simptome. Ovo sugerira kako u tom “polju znanja”, na određen način sudjeluju stvarni članovi obitelji. Na toj razini, nema informacije koja nije dostupna duši.

Prije kratkog vremena, prijatelj mi je ispričao o ženi čiji je otac bio židov, o čemu nije rekla svojoj djeci, nego ih je čak i krstila. Saznala je to od svog oca, pred samu njegovu smrt. Isto, i da je otac imao dvije sestre, koje su umrle u koncentracijskom logoru za drugog svjetskog rata. Ta se žena bavila različitim karijerama tijekom svog života. Prvo je bila farmer, nakon toga se bavila obnovom starinskog namještaja, a potom se počela baviti sadašnjom profesijom terapeuta. Istražujući živote svojih umrlih teta, otkrila je kako je jedna bila farmer, a druga je imala prodavaonicu starinskog namještaja. Bez da je to znala, slijedila je obje svoje tete, izabravši isti posao, i s njima je na taj način bila duboko povezana.

Objašnjenje za ovu pojavu ostaje misterija. Rupert Sheldrake, engleski znanstvenik, dokazao je u brojnim pokusima s psima, da kad je njihov vlasnik odsutan, neki psi trenutno osjete moment kad se njihov vlasnik odlučio vratiti kući. To mogu osjetiti i kad put vlasnika kući počinje na drugom kontinentu. Izgleda kako udaljenosti ovdije nije važna. Ovo pokazuje da postoji neko polje povezanosti koje se prostire iznad vremena i prostora, polje u kojem sudjeluju i vlasnik i njegov pas.

Mrtvi

U obiteljskim konstelacijama postaje uočljivo da ponašanje predstavnika odražava nešto iz ponašanja i životnih sudbina stvarnih članova obitelji. Pored toga, čini se jasnim, kako su članovi obitelji povezani s drugim članovima porodice kojih već dugo nema među živima. Kako bi se drugačije moglo objasniti činjenicu da su u jednoj obitelji tijekom zadnjih sto godina, tri muškarca iz različitih generacija izvršila samoubojstvo, svako od njih u dobi od 27 godina, na isti datum, 31. prosinca? Što više, kasnije se ispostavilo kako je i prvi suprug klijentove pra-prabake umro 31. prosinca, a da su najvjerojatnije pra-prabaka i njezin drugi muž bili ubojice, te otrovali njezina prvog supruga.

Obiteljska duša

Izgleda kako su ovdije na djelu sile, koje postoje van granica našeg uobičajenog razumijevanja. Iznad našeg tradicionalnog shvaćanja duše, čini se da postoji veća duša (greater soul) koja ujedinjuje i žive i mrtve, ili “obiteljska duša” koja spaja njezine žive i mrtve članove. Zapravo, veličinu te duše možemo vidjeti kad promatramo kako su samo pojedini članovi obitelji pod utjecajem, i zapleteni u sudbine drugih članova obitelji. Oni koji su uključeni u takav sustav su:

1. djeca, uključivo i mrtvorođena i ona koja su rano umrla,

2. roditelji i njihova braća i sestre,

3. pra-roditelji (djedovi, bake),

4. katkad i netko od pra-praroditelja, a ponekad i članovi iz još dalje prošlosti,

5. svatko – i to je važno – tko je otvorio prostor u korist (odnosno prednost – op.pr.) prethodno navedenih članova. Ovo posebno uključuje prijašnje partnere roditelja ili praroditelja, i sve one čija je nesreća ili smrt donijela obitelji neku prednost, korist ili dobit,

6. žrtve nasilja i ubojstva učinjene od bilo kojeg člana obitelji.

Želim podijeliti neka iskustva koje sam tek nedavno doživio, a glede zadnjih dviju skupina “vanjskih” članova obitelji. U konstelacijama s potomcima onih koji su stekli velika bogatstva, osobitim su se pokazale posebno teške sudbine unuka i praunuka, što se nije moglo objasniti samim događajima u obitelji. Nakon što su u konstelaciju dodani predstavnici osoba koje su patile i podnosile žrtve kod stjecanja tog velikog bogatstva, postalo je jasno, kako je to njihovo žrtvovanje nastavilo utjecati na obitelj tijekom nekoliko generacija.

Primjerice, to su bili zaboravljeni radnici koji su umrli tijekom gradnje željeznice ili istraživanja i proizvodnje nafte, a čiji doprinos prosperitetu njihovih poslodavaca nije bio priznat i ispoštovan.

U mnogim konstelacijama koje su uključivale potomke ubojica, na primjer zločinaca nacističkog režima, jasno se vidjelo kako su unuci i praunuci htjeli leći pored žrtava – što je ukazivalo na opasnost postojanja snažnih samoubilačkih sklonosti.

Rješenje je bilo slično za obje grupe. Žrtve treba vidjeti i priznati sa strane svih članova obitelji, koji im se trebaju pokloniti i ožaliti ih. Nakon toga, oni koji su od toga izvorno imali koristi, isto kao i počinitelji, nasilnici, i zločinci, trebaju leći uz žrtve (pridružiti im se – op.pr.), dok im ostali članovi obitelji trebaju dozvoliti da odu u tu dimenziju. Samo će tada potomci biti oslobođeni takvog, naslijeđenog tereta.

Članovi obitelji se ponašaju kao da svi sudjeluju i dijele zajedničku dušu, ili zajedničku savjest, i jednako tako, kao da su svi podređeni zajedničkom višem autoritetu. Štoviše, izglada kako taj autoritet slijedi određene “zakone” i zahtjeve.

Viša ljubav

Prvi fenomen koji ovdije možemo zapaziti, je da su članovi obitelji vezani zajedno kroz ovu veću dušu (greater soul), ili zajedničku dušu obitelji. Ovo je istina do te mjere, da dijete čija su majka ili otac rano umrli, osjeća čežnju slijediti ih u smrt. Čak i roditelji, ili praroditelji u nekim slučajevima žele slijediti njihovo dijete, ili unuka u smrt. Istovrsnu dinamiku možemo uočiti i između partnera. Ako jedan umre, često drugi gubi želju za životom.

Ravnoteža i nadoknada

Drugi fenomen koji možemo zamijetiti jest, da kroz generacije postoji snažan poriv za uravnoteženjem dobitaka i gubitaka. Ovo znači da će netko tko je profitirao na račun nekog drugog, za to mu platiti u jednakoj protuvrijednosti gubitka (ili žrtve) u svrhu nadoknade. Ako su oni, koji su profitirali, ujedno i počinitelji nasilničkih djela ili zločina, njihovi potomci su često te osobe, koje konačno moraju uzvratiti plaćanjem “duga”. Obiteljska ih duša koristi umjesto njihovih predaka – počinitelja, često bez da je itko toga svijestan.

Poredak prednosti

Obiteljska duša daje prednost onima koji su došli kasnije, nad onima koji su tu bili ranije. Ovo predstavlja treću vrstu kretanja, ili prirodnog poretka obiteljske duše. Onaj tko je rođen kasnije, spreman je umrijeti za nekog tko je raniji član sustava, žrtvovati vlastiti život u pokušaju sprečavanja smrti drugog (starijeg) člana obitelji. Ili, mlađi član obitelji može pružiti zadovoljštinu, odnosno okajati neriješenu krivnju nekoga, tko je ranije od njega došao u sustav. Kćer može predstavljati prijašnju ženu njezinog oca, i prema njemu se ponašati više kao partner, nego kao njegovo dijete. U takvom slučaju, kćer postaje konkurent svojoj majci. Ako je prijašnjem očevom partneru nanesena nepravda ili zlo, kćer može preuzeti osjećanja te žene prema oba svoja roditelja.

Integritet (cjelovitost)

Četvrti poredak obiteljske duše brine se o cjelovitosti obitelji i traži da svaki član obitelji ima pravo pripadanja. Kasniji (mlađi) članovi obitelji predstavljaju ranije (starije) članove koji su bili isključeni ili zaboravljeni. Na taj način iskazuju uvažavanje njihovom pravu pripadanja, te obnavljaju njihovo članstvo u obitelji, tako što čine mjesta za njih.

Ovo je samo kratki sažetak nekih od kretanja obiteljske duše i poretka u njoj. U mojoj knjizi “Skriveni poredak ljubavi (“Love’s Hidden Symmetry”) i “Priznati što jest” (“Acknowledging What Is”) ove teme su dublje razrađene.

Rješenja

Preostaje pitanje koja vrsta rješenja se može naći za klijenta? U čemu se tu sastoji fenomenološki pristup?

Fenomenološko polje vidika se rasprostire od suženog usmjerenog gledanja, do široko prostiruće svijesnosti; pruža se od onog što je blizu ruci do dalekih pogleda. Ovo zapravo znači, kako umjesto gledanja samo na kllijenta, terapeut također promatra i cjelokupnu obitelj. Umjesto da samo promatra klijenta i njegovu obitelj, on promatra i što je iza njih, u prostranije polje fenomena i veću dušu koja to sve sadrži. Pojedinac i njegova obitelj su međusobno vezani većim poljem i na njih utječu sile veće zajedničke duše, koja ih izgleda vodi i usmjerava. Nadalje, čini se jasnim da se problem može jedino u potpunosti razumjeti, i rješenja jedino mogu pojaviti, u kontekstu šireg gledanja.

Ako se nadam pomoći duši klijenta, moram gledati u njegovu dušu, kako ju vodi obiteljska duša. Međutim, ako samo promatram klijenta i njegovu obitelj, možda mogu prepoznati što je vjerojatno dovelo do zapletaja, no rješenje se neće pojaviti, sve dok se ne uspostavi veza s onim silama i dimenzijama duše koje su iznad pojedinca i njegove obitelji. Ove dimenzije su van dosega našeg utjecaja. Možemo samo biti otvoreni i prijemčivi na njih. Kad se usredotočimo na ono što čini srž rada s konstelacijom, ova veća duša može nam pružiti uvide u potencijalno iscjeljujuću sliku, iscjeljujuću rečenicu, i mogući slijedeći korak. Terapeut jedino drži sebe otvorenim za dodir ove veće duše, susprezanjem od bilo kojeg vlastitog usmjeravanja, i ostajanjem stavu duboke poniznosti prema svemu čega se boji, čak i samom strahu. Tada, odjednom, slika, riječ, ili rečenica, mogu se pojaviti, odvesti ga u slijedeći korak. To će međutim uvijek biti korak u tamu i nepoznato. Tek će na kraju postati jasno, je li to bio dobar korak, je li zaista pomogao. Zauzimanjem fenomenološkog stava dolazimo u kontakt s tim i takvim dimenzijama duše, a to se lakše postiže ne-činjenjem, nego činjenjem.

Upravo je terapeutovo vlastito usredotočeno prisustvo, ono što pomaže klijentu u prihvaćanju vlastitog fenomenološkog stava, te primanju uvida i snage koje ono nudi. Često klijent ne može podnijeti da ono što se otkrije, izađe na “svijetlost” i prema tome se zatvara. Terapeut se priklanja čak i tome. Terapeut si ne dozvoljava zaplesti se u sudbinu klijenta i njegove obitelji. Ovo možda izgleda hladno i bezosijećajno. No naše iskustvo govori i pokazuje kako su uvidi dobiveni na bilo koji drugi način, nepotpuni i tentativni, i za klijenta i za terapeuta.

Završno, vraćam se na početak i razliku između znanstvenog i fenomenološkog puta uvidima. O tome sam napisao priču koju ću sad podijeliti s vama.

Dvostruka mjera

Učenjak, promatrač detalja upita mudraca:
Kako dio
prepoznaje svoje mjesto
u Cjelini?
I kako je znanje tog dijela
različito od znanja
potpunosti Veće cjeline?

Mudrac odgovori:
Razbacani dijelovi
postaju Cjelina
priklanjanjem
privlačenju njihovog centra,
prepuštajući mu
da ih okupi.

Njihova cjelovitost čini ih
prekrasnim i stvarnim.
Pa ipak, za nas, njihova cjelovitost
tako je očita,
nježno ništa,
poriv za spajanjem u zajednicu
skrivenih unutar trajanja.

Za znanje Cjeline, njezine mnoge
dijelove ne treba
znati,
izrečene,
ili uhvaćene,
ili učinjene,
ili pokazane,

Dosežem sve što je u gradu,
ulaskom na jedna vrata.
Udarim u gong,
njegov jedan ton zavibrira i
pobudi manja zvona na zvonjavu.
Uzmem jabuku.
Držim ju u ruci.
Iako neznam detalje
njezina porijekla, jedem ju.

Učenjak prigovori:
Tko god želi cijelu istinu,
mora isto tako znati sve njezine dijelove.

Mudrac odgovori:
Samo od onog što je prošlo
mogu svi djelovi biti znani.
Istina niče iz praznine
u postojanje.
Uvijek je nova,
skrivajući u sebi svoje ciljeve,
kao što sjeme u sebi skriva stablo.

Stoga tko god se skanjuje
djelovati,
čekajući da zna više,
propušta ono što radi,
kao da je oproštena
nepromišljenost.
Zarađuje novčić
za robu
i raspolaže samo drvcima za potpalu vatre
od živih stabala.

Učenjak na to pomisli:
Mora biti još nešto
u odgovoru o Cjelini,
i upita
ono što je mislio
da još nedostaje.

Mudrac odgovori,
Cjelina je poput bačvice svježeg
mošta,
slatka i zamućena.
Treba joj vremena da fermentira
i probistri.
Tad se dovoljno budalasti
da piju,
ne da gucnu,
napiju.

Bert Hellinger