Osobni odnosi

Od konstelacijskog rada do vašeg pravog ja

Johannes B. Schmidt

 

Već unazad nekoliko godina nas konstelacijski rad ohrabruje da radimo kroz skrivene sistemske veze, nepoznate obiteljske privrženosti  i međugeneracijske zapetljaje. Zaista je iskorak iz osobnih  pitanja prema zajedničkim efektima većeg obiteljskog ili organizacijskog sistema proširo naš pogled, izoštrio našu svjesnost i  i izvježbao našu osjetljivost za uzajamne odnose većih razmjera. Čini se da smo razumjeli koliko smo dio veće cjeline i da je naša osobna dobrobit odnosna (relaciona) – povezana je s ljudima oko nas i načinom na koji se odnosimo prema njima i kako se oni odnose među sobom. Fraza „Poštujući drugog poštujem i podupirem sebe“ bio je vodeći princip i mi smo imali izvrsno vrijeme propitivanja koliko snažno smo povezani s drugim ljudima i koliki je dio našeg pretpostavljenog identiteta stvoren odnosnim poljem čiji smo dio. Mnogi su od vas možda pročitali radove na temu konstelacijskog rada i vrlo se fokusirali na poštivanje ljudi koji vas podržavaju te prepoznaju realnost i kvalitet osjećaja, vezivanja i međuljudskih odnosa.

 

 

Međutim, što smo se više fokusirali na konstelacije i veće sisteme, tim više se naš pogled odvlačio od nas samih prema onome što je ondje u sistemu. Tijekom mojeg vođenja (facilitacije) konstelacija, ponekad sam se zapitao da li cijelo pitanje promatranja obiteljskih sistema može ponekad postati i odvraćanje od promatranja dobrostivosti sebe kao individualne osobe. Više nego jedanput, imao sam osjećaj da je lako postati zaintrigiran samom konstelacijom, prije nego promatranjem nužnosti da se približimo našim individualnim odgovornostima, osjećajima, konceptualizacijama, talentima i mogućnostima. Tjelorad (‘Bodywork’) me naučio jedostavnu ali očitu lekciju, da je način na koji doživljavamo svijet istovjetan načinu na koji doživljavamo i nastanjujemo svoje tijelo. Drugim riječima, samo ako možemo zaista osjetiti svoje tijelo, razviti osjet svog utjelovljenja, koje je ukorijenjeno u percepciji naših osjeta, moći ćemo doživjeti dobrostivost života, povezanost sa svijetom i naslutiti svoje pravo ja i dinamike u obiteljskom sistemu. Način na koji se odnosimo prema sebi, način na koji osjećamo vlastito tijelo, način na koji se uistinu usuđujemo približiti svojim osjećajima, osjetima i različitim percepcijama dati će nam osjet koherentnosti, opipljive stvarnosti i povezanosti istinskog pripadanja većoj obitelji ili bilo kojem drugom, većem, prirodnom, spiritualnom ili generacijskom sistemu. Biti povezani sa samima sobom, biti sposobnima osjetiti naše pravo ja kao osjetilnu fizičku stvarnost je preduvijet za povezivanje s realnošću dijela konstelacijskog rada i života samog.

 

Od nedavno sam još više svjestan ljudi koji žele postaviti konstelaciju, ali su bili previše disocirani da bi se povezali s konstelacijom i njenim pratećim emocionalnim procesima. Ponekad pogledaš osobu i njegovo/njeno tijelo i dobiješ osjećaj da tamo „nikoga nema kod kuće“. Tužno je iskustvo vidjeti da se osoba osjećala toliko nesigurno u povezanosti sa svojim osjetilnim i perceptivnim tijelom, te se osjećala sigurnije da se disocira i napusti ga prije nego da ostane povezana sa njim/njom. Ustvari, svi smo mi više ili manje disocirani u tome što radimo i češće se ne usuđujemo biti potpuno prisutni u sada-i-ovdje neposredne situacije. U ovom stanju lako se osjećamo usamljeno, odvojeno i strano od svijeta oko nas. Pronalazimo ekscentričan način napredovanja i osjećamo se zaboravljenima od života i svega što nam on nudi.

 

Zbog tog iskustva, u mom nedavnom radu postao sam manje zainteresiran klasičnim obiteljskim konstelacijama i više sklon baviti se procesnim konstelacijskim radom. Procesni konstelacijski rad je centriran oko klijenta i načina na koji on postavlja svoje pitanje. Procesni rad je fokusiran oko razloga zašto klijent postavlja pitanje na taj način i u kojem odnosu je to bitno za njega. I vrijedno je sjetiti se da čak i u klasičnim obiteljskim konstelacijama, sama konstelacija nije glavni fokus naše pozornosti. Konstelacija radije služi kao okidač osobnog procesa. Ali upravo taj individualni p r o c e s klijenta daje smjernice voditelju (facilitatoru) za navigaciju kroz konstelaciju i pomoć klijentu da „vidi“ i osjeti o čemu se radi u njegovoj situaciji. Rad je usmjeren na klijentov unutarnji krajobraz koji se može razlikovati od onoga što on kaže ili o čemu može govoriti. Umnogome se radi o uzimanju u obzir njegove unutarnje stvarnosti, a koja se može jako razlilaziti od onoga što je izraženo riječima i čak se vraćati okolnostima koje se ne mogu sastaviti u suvislu priču budući da su duboko ukorijenjene u fiziologiju tijela.

 

I što su oznake ovog individualnog procesa? Što su smjernice za pomoć osobi da se više poveže sa sobom i omogući sebi da postane još više autentična?  Što ćemo doživjeti na putu podržavanja ponovnog povezivanja sa svojim pravim ja tijekom procesnog rada? Što će konačno popločiti put do našeg prirodnog ponašanja radije nego umišljene ideje tko mislimo da jesmo? Kako znati da smo stigli do točke gdje se možemo osloniti na našu percepciju, „stvarnost“ i osjećaje?

 

Prije svega, ovo nastojanje započinje s  osviještavanjem na što smo se do sada oslanjali. Koje su vještine, odnosi, postignuća, učinila da na sebe gledamo na način na koji smo to činili i dalje činimo? Kako mi „činimo“ sebe? Kako doživljavamo i konceptualiziramo sebe?

 

Pages: 1 2